ŠTA JE REKAO IVO ANDRIĆ PRILIKOM DODELE NOBELOVE NAGRADE: Ne mržnja, ne oružje, već ljubav i vedrina!

Bio je prvi čovek s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nagrada mu je dodeljena 10. decembra 1961.

Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti – Nobelove nagrade.

Nagrada mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za celokupni dotadašnji rad na "historiji jednog naroda".

U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje".

"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila.

Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju.

Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila.

Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha”, kazao je Andrić na svečanoj dodjeli.

"Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine", napisao je Andrić u pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine.

Kasnije je Andrić u istu svrhu poklonio i ostatak novca.

Studije slovenske književnosti i istorije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu "Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine".

Iz širokog opusa književnog Andrićevog stvaralaštva treba izdvojiti romane: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske…

Dela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pesme, koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa".

Zanimljivo je spomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik "Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku".

Andrić je imao i veoma uspešnu diplomatsku karijeru. Najpre je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro celu Evropu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Gracu, Marselju, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.

Između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mesto ambasadora, a za vreme Drugog svetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu.

U tom periodu i stvara svoja najbolja dela, koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije.

Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu. Poslednje zapisane reči ostavio je u svojoj beležnici gde je stajalo: “Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…”

 

Izvor: 6yka.com